6. 10. 2008. [Shadows]

Shadows... They're all around... He's feeling a bit disconnected. Damjan isn't happy at all. He used to be. Or so it had seemed to him.

He wished so badly to understand. All those shadows! They are driving him to the very end of his contepmlating possibilities. He wished they would have just gone away! And left him alone... To rest... to get some peace... to face himself. Even for a minute.

He tried to imagine what he would have seen in the mirror of the truth. He recalls reading that some, who believed themselves to be generally good, have seen monsters beyond anyone's imagination and ran as fast as they could have from the mirror. He, really, didn't know what he would have seen, hence, were the shadows to leave him, he might have been more frightened then ever. None knows what he would see. Not even those who thought they knew him the best. Why? The truth was obvious. To him at least. Nobody knows him. Nobody will ever get to know him. People will only get to know parts of him. Not the whole thing, because he would always have done something that the others wouldn't have expected of him.

"Please don't leave me yet" whispered he and fell asleep.

Katedrala

Damjan i prijatelj su sedeli. Čekajući. Ni sami nisu bili svesni šta to čekaju.

Oči su im preletale sobom: bila je visoka, poput katedrale. Sa izgraviranog plafona visila su dva veličanstvena šandolijera: jedan, koji je isijavao zlatnu toplu boju punu istine; drugi koji je isijavao srebrnu boju, punu ljubavi, koja kao da zna sve misterije katedrale. Jedan bez drugog ne mogu ni postojati. Daleko nad njima, tamo gde su oni bili pričvršćeni za plafon bilo je izbušeno milijarde i milijarde rupi i rupica. One su isijavale neko svetlo. Neko svetlo sa drugog sveta. Sveta naizgled čistijeg, ali ne i nužno boljeg, od našeg. Bitno je to da tavanica nije bila crna. Samo crna.

Žice. Toliko neprimetne. Držale su poput vodeničaste magle nestvarne tapiserije. Motivi na tapiserijama su negde bili krajnje jednostavni. Negde  drugde kao da su prikazivani rukom genija. 

Zidovi... sadržali su prozore nebitnih veličina i oblika. Iza prozora dopirala je neka isijavajuća, tajanstvena, nekome bi se možda učinilo i divno neodoljiva, tama: čekala je, dozivala je da se neko uspentra kroz prozor i izađe napolje... da je upozna. Čeka, doziva, moli... već vekovima... Svi, u stvari, zakoračimo u nju. Pre ili kasnije.

Pod je bio ispunjen rupama. Ali, ne onakvim kakvim je bio ispunjen plafon. Čak, može se reći da je pod bio ispunjen zapravo rupičastim otvorima kroz koje je prodirala, ponovo, tama. No, ne onakva tama koja je dopirala kroz prozore. Ta tama je krila tajne. Ne one bezazlene male tajne... Činilo im se nekakve loše tajne, zle tajne...

Zašto su uopšte Damjan i prijatelj sigurni da je sve tako kako oni vide? Možda je i drugačije... Nisu oni, ipak, merodavni da budu sigurni da je to sve tako kako su oni zaključili da je. 

Obajšnjenje

Prva priča (nije dobila ime, niti će) je prva kratka priča koju sam ikada napisao. Sledeći post će biti poslednja priča koju sam napisao. Ovaj blog će tome i služiti, uglavnom: objavljivanju mojih priča na internetu. 

Nekad će priče biti ispisane na srpskom, a ponekad (retko) na engleskom jeziku. Nekada će biti ispisane ćirilicom, nekada latinicom. Ali, uvek će sadržati neki deo mene.

Marko Marinković

Prva priča (nije dobila ime, niti će)

Stojim na rubu provalije. Mrak je iza mene. Ispod mene... Oko mene. Jedino što vidim su lica mojih najdražih. I ivica na kojoj stojim. Razmišljam da li da skočim ili da ostanem ovde. Da se mučim, valjam u blatu, gledam kišu kako pada? 

Samo jedan korak. Bliži sam svetlosti. Samo jedan korak i biću najbliže. Upašću u nju. Ona će me progutati. Obaviti svojom toplinom. Gušiti dobrotom i daviti ljubavlju.

Napustiti ovaj svet? Samo zato što je zao? Kučka, debil, manijak, pedofil? I više nikada ne videti one koji su mi najbliži srcu? Vratiću se ponovo u nekom drugom obliku... ali, šta mi garantuje ponovno viđenje nasmejanog lica moje majke? Očev ponosni pogled? Dosadna zapitkivanja mlađeg brata? Bakine i dekine, ponekad i jako dosadne, priče? Momente sreće, ljubavi, veselja...

Da li vredi skočiti samo da bi se pobeglo od zlih čari života?

Gde su nestali oni najlepši trenuci koje neko može doživeti? U zaborav? Moram ih se prisetiti!

Radost posle uspešnog nastupa? Previše banalno. Društvo u školi? Previše siromašno. Iskrena ljuba? Nikada doživljena. Počinjem da se pitam šta preostaje. Gubim nadu.

Tonem u more misli. Crno. Hladno. Beživotno.

Nada skorz nestaje. Skačem.

Osećam vazduh kako mi dodiruje lice, ruke, noge, golo telo. Osećam njegovo strujanje kroz kosu. Svetlost koja mi se činil tako blizu, postaje sve dalja i dalja svakim sekundom i metrom pada. Topao vazduh me primora da se setim onih trenutaka u porodičnim kolima. Muzike, galame, pesme pa malo “svađe”. Razdragan smeh cele porodice.

Shvatam kakvu sam grešku napravio. Počinjem da plačem, vrištim, urličem dok padam. Osećam toplu zemlju ne daleko ispod mene.

Padam na zemlju.

Budim se.

Oči pune suza, jastuk mokar. Brat koji me začuđeno posmatra sa fotelje odakle igra igrice.

Ustajem i počinjem da trčim po stanu.

Svima želim dobro jutro.